Mislila sam da se nikada ovde neću vratiti, but never say never. Cyberkuhinja želi novi život. Prva srpska blogerka su me nazivali poslednjih godina, “pisala blog pre no što su ga tako nazvali“, “njen sajt cyberkuhinja lansiran je 1996. godine“… Pa to je davna istorija u ovom vremenu. Istorija je prošla nedelja već. Ovo je iz vremena dinosaurusa. A ja sam postala “blogorodica“. Kad smo na internet “ulazili“ uz onaj šišteći grozni zvuk dial up linije, sve je bilo sporo i nije bilo društvenih mreža. Ali svi koji su uspeli da se “zakače“ na virus zvani internet su bili društveni. Hteli smo da dopremo do svojih istomišljenika. Znali smo da su tu negde. I da nismo sami.

Ma nisam ni primetila kad je prošlo toliko vremena, nekada je cyberkuhinja bila lični prostor otvoren za javnost i pisala sam o tome kad privatno postane javno… i to je bilo neobično. A vidi nas danas?! Sve privatno je postalo javno. Šta, niste postavili svoj ručak na FB danas, pa kako vam se to desilo 🙂 Ili šta vam je rekao ridža u prevozu, komšija u prolazu i kad vaša ljubav ne cveta uvek možete da požalite nekome sa mreže. Nekada smo mislili, čitajuči stripove i gledajući filmove kako mora biti da je jako cool da možeš da čitaš misli ljudima. A onda je došao Facebook… no, ima i toliko prednosti da ćemo ove smešne “preobrate“ i zanemariti. After all, uvek imaš izbor. I da ne budeš online uopšte.
Offline is the new luxury.

Pravo vreme za vaskrsnuće. Zašto ne sada? Pa, najbolje vreme uvek je sada.

I to što sam konačno pristala da napravim sajt u WordPress-u, te mi je sad sve mnogo lakše, čak i pisanje sa aerodroma, u tranzitu, dok čekam avion za drugi kontinent.