Imamo li onda neki recept za srećniji život. Imamo, može da počne i u kuhinji. A može i gde god da se nalazimo sada. Da li je to u šta verujemo i kreira nam tugu i nelagodu istina? Da li je to stvarno istina? – da li smo sigurni da je to istina. Mozak tiltuje neko vreme. Drugi način – uposlimo ruke.

Suzana i Ana su nam bile u gostima na ranču, na Zlatnom brdu u Smederevu taman kad je bio zlatni sat i kad su avioni kružili oko kuće. Malo smo razgovarale na terasi o putovanjima, o Indiji, Baliju, kafi, o tome šta radimo kada smo neraspoložene jer zamislite… i ja sam nekada neraspoložena. Dešava se i to. Jedino što u mom slučaju živi verovanje da je neraspoloženje jednako nevaspitanje pa to retko kad uopšte priuštim svojim prijateljima. To mi je nekako kao da se nisam istuširala nakon vežbanja ili oprala zubiće ujutru. Nije posao drugih ljudi, pogotovo ako su mi dragi da me “kupaju“ i da mi peru zube, to je moj posao, zar ne? Možemo mi i da se žalimo jedni drugima ali znamo da “žaljenje“ nije razgovor i da je mnogo bolje da vibriramo na rešenju a ne na problemu. Kako možemo da pomognemo jedni drugima. Uostalom, zar vam nije dosadila uloga žrtve? Ili da stalno nekoga spašavate… Žene uopšte nisu slabiji pol, ko nam je prodao tu priču i zašto smo u nju poverovale.