Pitala sam ga kada smo treći put otputovali zajedno. Ovaj put proputovanje po Italiji. Autom. Od Beograda do Padove, pa malo prespavamo. Po Veneciji smo se već zabavljali, pa nismo hteli opet, nego smo malo boravili u Toskani.

Toskana jeste božanstvena, agriturismo, sve funkcioniše divno; taman je malo hladnjikavo, ali ima sunca da možeš da uživaš u prirodi i zelenilu. I u hrani. Apartman je imao kuhinju, a mi se odlično zabavljamo u supermarketima, na pijacama i posle, u kuhinji, stvarajući neke nove alhemijske kombinacije.

Moj čuveni tajni sastojak za sve je garlic sautee. Beli luk propržiš na maslinovom i – u koje god jelo da ga dodaš – pojača mu ukus ili ga potpuno redefiniše. Da ne govorim o tome da pobije bacile i viruse. Kad sam u kuhinji spremala garlic sautee, svratio nam je vlasnik, Italijan.

Aaa, mama mia, quel profumato – to je bio njegov komentar.

Zna i on šta je tajni sastojak svake kuhinje.

Sledeće mesto: Amalfi coast.

Sećate se prvih 15 minuta Talentovanog gospodina Riplija?

Taj Amalfi.

To mesto je stvarno čarobno.

Visoke planine, vijugavi putevi, strmi pogled sa puta na more. Sorento nam nije bio mnogo zabavan, mi smo izabrali Positano. Maleno, čuveno po tome što je rodno mesto Sofije Loren. Put kojim ulaziš u grad je jednosmeran – ako hoćeš da se vratiš, moraš opet sve okolo: da izađeš iz grada i uđeš ponovo. Uske ulice, načičkane kuće i apartmani, maleni hoteli – sve je preslatko i malo. Ključna stvar nije more nego pogled. Rentiraš sobu negde visoko i uživaš u pogledu. Ne znaš da li je lepše kad sunce izlazi, tokom dana ili za vreme zalaska. Toliko si visoko da niko ne može ni da ti viri u sobu, što smo mi odmah iskoristili.

Retko kad imaš priliku da vodiš ljubav potpuno okupan suncem.

Vrata od terase širom otvorena. Kao da si na plaži, ali sve mnogo udobnije. Prednost tih malih hotela je u tome što nemaju dovoljno prostora za velike zajedničke prostorije, pa ti doručak donose u sobu. Zauzvrat imaš prostranu zelenu terasu sa pogledom, gde ti se servira doručak. Samo za vas dvoje. Meni je to vrhunska usluga. Ne znam da li je gospodina Džina to nerviralo jer tako ne može da se bavi svojom omiljenom aktivnošću, people watching-om.

Doručak je postao krajnje intimna stvar.

Nema nikog drugog. Osim nas dvoje.

Razgovori su od početka puta išli u raznim smerovima – o drugima, o nama, o prijateljima, o tome šta nam se događalo dok nismo bili zajedno (dobro, to sam ja više pričala). On je tvrdio da se on uglavnom družio sa svojom porodicom i da se posvetio uživanju u sreći sa svojim bratom, njegovom ženom i njihovom slatkom malom kćeri jer su oni pristali da svoju sreću nesebično dele sa njim. Dok smo – licem u lice – doručkovali pitala sam se gde je nestala naša bliskost.Nešto me ne gleda u oči dok razgovaramo. Poštujem njegovu želju da me fascinira. Izborom lokacija i organizacijom puta. Sve je divno, ali iznutra osećam da nešto nije kako treba.

Koliko još puta treba da putujemo negde da bismo otkrili kako funkcionišemo zajedno. Koliko puta treba neko da me testira. London nije bio dovoljan, vožnja do Soluna za moj rođendan da isprobamo auto (moj rođendanski poklon od njega). Morao je, valjda, da smisli nešto više od onog koncerta Prince-a u Londonu.

Hteo je da se sa mnom nađe i u Berlinu, gde sam – spletom nekih okolnosti – išla sama, više biz, nego pleasure, ali kod mene je to uvek sve pomešano. Ponekad mi deluje kao neko takmičenje ko će da pokrije više tačaka na planeti – on šizi kad ga ne vodim negde sa sobom, a ima, naravno, sasvim zdravorazumska opravdanja zašto ne idem negde sa njim (jer je izvorni plan bio da ide sâm). Podvešćemo to pod male bračne uobičajene razmirice. U jednom trenutku mi je čak rekao da sam previše spora i da mi ujutru treba mnogo vremena da izađem iz sobe. Zato on ustane rano i u 8 sati je već na ulicama Barselone, recimo, i obiđe sve za tri dana. Meni je to konzumiranje gradova, a ne otkrivanje, but anyway, svako ima svoj način. Na mnogim putovanjima mi je sa njim bilo lepo.

Tamo, u Positanu, nakon par meseci ponovnog sastavljanja, pitala sam ga imamo li mi zajedničke ciljeve. Znam, zvuči grubo i poslovno. I on mi je to rekao. Ali, bila sam umorna.

Čitava oblast Amalfi-obale je čuvena po tome da tu možeš da organizuješ romantično venčanje. Zar to već nije bio savršen setup? Šta još treba da čekamo i dokazujemo jedno drugom… Postoji i Amalfi grad. Tek to je preslatko.

 

On ima mnogo sladak običaj da napravi izbor hrane i sve to servira na nekom neuobičajenom mestu. Van svih turističkih zamki. Navikla sam se, vremenom, na to njegovo insistiranje mada ponekada mislim da nema ništa loše u tome biti samo turista. Izbegavajući sve te, kao, uobičajene turističke atrakcije, ponekad propustiš i neke vrlo zanimljive. Pa šta sad ako je gužva! Ili ako je neki rip off! Uživaj u danu, suncu, ne moraš stalno da se plašiš toga što si. Na stranoj smo teritoriju, slučajni turisti. Možda nismo uobičajeni, ali smo i dalje turisti. Nema ništa loše u tome. Nema ništa loše u tome što ovde nikada nismo bili i što smo potpuni početnici. Radost otkrivanja i upoznavanja je jednako zanimljiva.Do ostrva Capri se ide samo brodom. To je jedinstveno mesto, još jedno u nizu inspirativnih za umetnike. Za stvaraoce. Valjda i to mesto – osim što je izolovano – ima neku ružu vetrova, neku kosmičku energiju povoljniju nego drugde.Ovako je izgledala moja prosidba.

Prvo. Dok smo našli savršeno mesto, silno se unervozio. Ne znam što stalno tako, ali (uvek) u potrazi za tim da bude savršeno uopšte ne vidi da ja više ne mogu da hodam. Prošla me i volja za udavanjem od tolikog tabananja.

Izgubi se, valjda, pravi trenutak.

Onda smo našli savršeno mesto za ručak i malo ajde živeli uz proseco.

Ako bismo mogli da popravimo mene, pa da napravimo bebe, a onda bismo mogli da se registrujemo. I ako bi mogla da dodaš moje prezime. Šta fali, dobro zvuči kad se doda tvom.

Nisam htela da mu pokvarim sve, pa sam pokrivala sopstvenu zaprepašćenost.

Živeli, baš dobar plan.

U sebi sam mislila:

Ja sam jebeni automobil. Ako prođem test vožnju, posle mogu da se registrujem. I da dobijem prezime.

Te noći nisam baš mogla da spavam. Nekako, nismo to poređali kako treba. Plan je malo šugav jer, šta se dešava ako mi ne dobijemo dete? Gde je tu sve ovo vreme mislio sam samo na tebe, šta god da nam se bude dešavalo, zajedno smo u tome. Tî si tâ sa kojom želim da budem. I u dobru i u zlu. Želimo isto, hajde da učinimo jedno drugo srećnim. Otkud znam, ima valjda i neki manual na internetu how to ženu sa kojom želiš da provedeš ostatak života to propose na najbolji mogući način. Mnogo drugih scenarija mi se vrtelo po glavi. Zašto je izabrao baš ovaj? Na Kapriju. Želudac je počeo da me boli, a mislila sam da smo se moj želudac i ja odavno dogovorili da jedno drugo ne maltretiramo. A onda je izašao novi Mac OS Leopard i trebalo je da pošaljem obaveštenje novinarima i dragim osobama koje to zanima. Apple ne izbacuje često nove verzije zato se svaka dočekuje sa oduševljenjem jer smisle toliko inovacija da se svaki put zapanjim koliko momci u Apple-laboratorijama unapred razmišljaju. A možda tamo ima i devojaka – da ne bude baš seksistički. Valjda se Leopard instalirao i u meni. Let’s go hunt.

Moja želja da budem offline nije uslišena.

Dakle, kompjuter imam, treba mi negde neki wirelless samo da se nakačim. Mada, bolje da uzmem njegov kompjuter. Zašto? Otkriću malo kasnije. Imam čudan, prisan i intiman odnos sa kompjuterima. Jest, istina je, ja sam moderna veštica, slušam svoju intuiciju, pratim energetska polja i kompjuteri mi govore. Bolje zvuči nego da kažem da mi kosmos šalje znake. Kad god sam u nekoj dilemi uvek mi, na neobičan način, stigne neki odgovor, poziv ili, pak, pronađem nešto na tuđem kompjuteru. Vidim upravo ono što vlasnici ne žele da vidim. Celo mi se telo treslo kada sam pronašla fotografije iz Maroka, gde je, navodno, bio sam i poslovno. Iste večeri kada je doputovao, javio mi je:

Imaš minut da se svučeš, u liftu tvoje zgrade sam…

Nedelju dana je proveo sa nekom osobom na putu. Rekao mi je da je sâm. Pisao najskarednije seksi SMS-ove. Dobro, nisam ni ja ostala dužna, ali ako to napišem ovde, ode mi knjiga u porno-sekciju. Ali, kako, ode na put sa nekim, a šta – onda mu ja pomažem da mu se digne dok je tamo negde sa nekom. Da ponovim:

Upravo imam erekciju. Ne mogu da hodam tako ulicom.

A od jutra do mraka je pisao, čak i kad mu je od tolike energije pukla kartica, odmah je našao drugi telefon. Koja je tu moja uloga? Istog trenutka kad sletiš u Beograd, pošalješ devojku kući, a onda – u potpunoj ekstazi – dođeš svojoj bivšoj ženi u late night posetu.

Ko je, bre, ovaj čovek!

Tresem se, ali nastavljam dalje.

Mislio je da ako nekog izbriše iz skype-kontakta, u history-delu ne može da se pronađe čitava hronologija. Sve bi bilo u redu da je to prošlo vreme, ali ovo se prepliće sa periodom kada se nas dvoje intenzivno viđamo. A ja sve vreme mislim da sam neka strašna grešnica!

Vrteo mi se ceo Positano. Mi smo ovde jer smo još jednom otputovali da vidimo kako funkcionišemo!

Ko je ovaj čovek!

On putuje s kim stigne.

Spava sa svojim koleginicama, a kad ga pitaju posle da li mu je to nova devojka, odgovara:

Ona je dno dna.

Sa tim dnom dna je išao u Maroko. I pre toga u Istru.Otkriću i to. Ono što sam videla u tom čoveku je samo moja ružičasta iluzija. A on bi još da me testira! Toliko sam se razbesnela da sam se u nekom trenutku prosto uplašila za njegov život. Moram skloniti sve oštre predmete, ovo su trenuci posle kojih mnoge žene završe u zatvoru. Sad razmišljam – to nije normalno.

Kosmos mi svako malo šalje signale da je to pogrešan izbor. Spakuj svoje stvari i vrati se kući. Ali ne. Ja nastavljam dalje. Svi ti dani su mi u magli. Sećam se samo da sam i divnu Siciliju videla u magli.

Stalno me je boleo stomak i nisam mogla da spavam.

Neće moći tako kako si predložio s obzirom na to da tvoja reč ne znači ništa i sve ove godine su nam, očigledno, pojele divlje svinje; kad smo se rastali, tvoj jedini komentar je bio: Pa, mi nismo venčani. E, sad, ima prvo da se venčamo, pa sve ostalo. Možda nam se deca nisu događala upravo zbog toga što nešto nismo uradili…

Što očigledno oboje osećamo kao nesigurnost.

 

U Taormini, na Siciliji, ima jedno divno mesto za kontemplaciju.

Na brdu si. Ispod i ispred tebe se survava strma obala. Nepregledno more. Iznad nebo. Desno je sve zelena šuma, zapravo, svugde je zeleno, a samo malo dalje vulkan pokriven snegom. (I dan danas zamišljam to mesto kad vežbam joga-nidru ili vođenu meditaciju kad ti učitelj kaže da zamisliš neko divno mesto – iza tebe planina, ispred tebe more i veeeeeliko nebo). Bilo je čak i sunčano.

Sa osobom sam sa kojom najviše volim da putujem.

Ali ne mogu da se smirim.

Ne mogu ni da mu verujem.

Svakog dana otkrijem (još) nešto novo što mi nije rekao. Nisu to male stvari. Ticale su se mog zdravlja. Neverovatno kako moje telo uvek reaguje na njegove laži. Nije ni čudo što nismo imali dece. Moje telo u njega nema poverenja. Očigledno nisam bila ni spremna za tako nešto. Nekome se deca dešavaju slučajno, nekome iz strasti i potpune obeznanjenosti, a neko, valjda, neke stvari prvo mora da sastavi, pa tek onda. Ili nikako.

Ja sam na ovom putu pukao – rekao mi je u nekom trenutku dok smo se vraćali. – Još jednom si mi pokazala kako sam se ponašao i kakav sam bio. Tî si uvek tâ koja sudi. Ne znam šta da ti kažem. Reci mi, molim te, kakav je osećaj kad si tako superiorna?

And there it goes, opet sam ja kriva.

Ni izvini, ni oprosti, ni ne znam šta mi bi, glupo sam se poneo, nisam znao šta ću sa sobom. Svašta bih ja popila. Ne: ja sam kriva.

Za sve što je radio ôn, kriva je moja superiornost.

Tad mi ga je bilo žao.

Žao mi je svih zajedničkih trenutaka koje smo mogli da provedemo pametnije. Žao mi je što sam uopšte zamišljala život pored njega; žao mi je što sam ga uopšte uvela u čitavu zabludu da on stvarno može da bude sa osobom kao što sam ja. On je, ipak, našao svoju meru u onim devojkama iz svog okruženja. Ja sam mogla da uđem u njegov, ali on nikada nije mogao da uđe u moj svet. Valjda ga je to toliko frustriralo. Njemu (ipak) treba mesto i žena gde je on suvereni vladar i manipulant. Alfa mužjak koji seje svoje seme gde god stigne – to sam pročitala u njegovoj prepisci kad se rastajao sa onom iz agencije (ili kako nekoj Maji plaća mesečnu apanažu za negovanje – da se malo sredi). I opet mi je bilo žao. Valjda se tad suočio sa činjenicom da druge žene nemaju takvu kožu niti umeju da se nose sa svojom ženstvenošću, a o seksualnosti da ne govorim.

Istina, sve može da se nauči, ali ne može sve da se plati, dragi moj. Ne možeš platiti nekome niti ga naterati da bude kao ja.

Nije ona kao ti, ona je potpuno neprimetna.

Moj gospodin Džin, nekadašnji superheroj i veliki muškarac se upravo topio pred očima. Njemu je bila dobra neprimetna žena.

Dno dna.

Nisam ni ja imala neki spektakularan izbor, ali makar mogu da se smejem svojim greškama i pogrešnim izborima. Ne optužujem druge za to. Znam – kako sam se tada osećala, takve sam osobe i privlačila. Tužno je bilo i saznanje da su osobe sa kojima smo projekcija našeg unutrašnjeg stanja. Razmislite o tome kada sledeći put budete birali partnera i kada (se) budete pitali da li imate zajedničke ciljeve.

Da li mî (uopšte) postoji?

Ili je svako sam.

…..

deo iz knjige Lovemarks ili još jedna knjiga o zbunjenosti, izašla prvo put 2010. kao samizdat a potom se preselila kod izdavača Mono i Manjana, koji je u medjuvremenu postao Vulkan.
Knjiga se i dalje može naći u svim Vulkanovim knjižarama ili poručiti sa vulkani.rs web sajta.

Muzika: Mick Jagger & Dave Stewart – Old Habits Die Hard
Beck – Everybody Got to Learn Sometimes
The Verve – Bittersweet Symphony

 

You can not change the world, but you can change yourself.
Please yourself, first.