Oh, my god, oteli su me vanzemaljci – nekako sam relativno mirno izgovorila ovo sama sebi u avionu. Tekao je četvrti sat leta kad me je probudila tišina. Nisam ništa čula. Nema zvuka. Samo jedan isti ton… zzzzzz… i uši su počele da me bole. Wtf?! Sve što sam znala od pomoćnih letačkih trikova da se izravna pritisak, nije imalo efekta. Izgubila sam nešto što sam smatrala zdravo za gotovo – moć slušanja. Bila sam unutra. Aha, tako izgleda kad ne čuješ. Radoznalost je zamenila strah. Baš sam pre toga gledala film o didžeju što je izgubio sluh a onda je naučio da vidi muziku i da koristi sva svoja ostala čula. Osećao je vibracije. Man, I am going to be in the world of senses i setim se da poslednjih dana u tropskom raju i jesam bila u vrlo senzualnom svetu. Bilo je prevruće, vlažno, čak i more toplo, nigde osveženja, nigde ne možeš da se sakriješ. Osim u frižideru, možda. The Heat was On.

Nikad nisam bila nešto opsednuta telima, meni je uvek mozak bio najuzbudljiviji organ kod muškaraca no, ne možeš da ne primetiš da surferi imaju posebno energetsko polje. Oni znaju kako izgleda biti unutar sebe, kad je telo u ravni sa mozgom i dušom. Body, mind and soul aligned. Oni znaju da koriste snagu vetra i morskih struja da bi klizili po talasima. Poznaju sebe, suočavaju se sa svim svojim strahovima. Istraživanje o surfu mi je donelo surfersko društvo. Samo su počeli da se pojavljuju u mom okruženju. Sa svojim pričama. Pisanje knjige je vrlo slično učenju surfa. Isto ti je potrebna posvećenost, disciplina i vera.

“There are no more committed people on the planet than surfers. We fall down a lot.” Ne postoje posvećeniji ljudi na planeti. Padaju non stop. Prevrću se, potapaju, izranjaju i ponovo staju na dasku. Over and over again. Oni znaju kako da se ophode sa vodom, vetrom, daskom i sa ženskim telima.

– You have to fly stoned. – rekao mi je pred odlazak. Nova generacija indigo muškaraca. Žive slobodno. Žive tamo gde su veliki talasi. Nemaju posao, rade ono što vole. No work, all play. Mogu da vas nauče raznim vodenim sportovima u nekoj od rajskih lokacija gde ste high samo kad se prošetate. Ne jedu meso jer su sami otkrili da im nije potrebno. Ne piju jer ne beže ni od čega a društvo sami biraju. Umeju da budu dobro sami sa sobom. The power of observation je postao njihov genetski kod. Opažaju, primećuju i osećaju.

“It is all about where your mind is at.“ – pričao mi je. “Surfing is very much like making love. It always feels good, no matter how many times you’ve done it.”

Jer si prisutan. Sada i ovde. I sad se prisećam jedino tog tela oko sebe.

Kakvo energetsko polje… a gde sam sada?

U avionu, vraćam se u Evropu.

I dalje ne čujem ništa.

Stoned out of my mind.

Ili surfaš ili se boriš – ne možeš da zaustaviš talase ali možeš da naučiš da surfaš. Kad konačno padneš toliko puta i naučiš, padaćeš opet ali tad pretvoriš veštinu u umetnost – svako koga sretnem je “učitelj“. A moji učitelji su visoki, plavi i zgodni. Uvek sam mislila da vrata na koja kucaš a ne otvaraju se da, možda to i nisu moja vrata. Nekako verujem da ono što je moje dolazi sa takvom lakoćom, kao dar sa neba. Puf! There you go. Present in the present time.

I to je istina – nastavlja. Kao ništa drugo u životu, taj osećaj kada surfaš je takav high da svi prethodni neuspesi vrlo brzo nestaju, evaporiraju ti iz memorije. Voda sve obriše, a vetar oduva. A pravi talas, tvoj talas, ti daje božansku moć. Hoćeš da probaš kite surfing? Letiš i surfaš po talasima, nekako to zvuči kao nešto za tebe. – ubedjen je on.

– Pa to izgleda kao nešto što nikada neću moći da uradim.

– Zar to nije ono što ti radiš sve vreme? Radiš upravo ono što si mislila da nikada nećeš moći. Pronalaziš moguće u nemogućem.

– Oh, provalio si me.

– It takes one to know one.

Aaaa, shvatila sam poruku iz aviona.
Barotrauma je trajala i satima posle, pretvorila sam je u lekciju, u nešto dobro i korisno.
Ne slušaj nikoga.

Slušaj samo sebe.